Drugi o nama

Govor Davora Dragičevića: Ko ima pravo na politiku?

Foto: Damir Krajac/CROPIX

Potresno obraćanje Davora Dragičevića na Davidovom trgu jednom će se možda čitati u istorijskim čitankama, pod uslovom da iza ovih prostora ostane ikakva istorija. Ali je od toga mnogo važnije da ga se čita i sluša danas i ovdje.

Piše: Uglješa Vuković / Analiziraj.ba

Trinaestog oktobra, šest dana poslije izbora, a osam dana poslije velikih protesta, nekoliko narodnih poslanika vratilo je svoje mandate narodu na Trgu Krajine u Banjaluci dajući riječ da neće ući u Narodnu skupštinu. Bio je to direktni politički uspjeh grupe “Pravda za Davida” i oca nastradalog mladića. Opozicioni političari, koji su odlučili ostati opozicija u danima kada se ona dijeli i lomi, odbijaju dati legitimitet izbornim rezultatima u čiju tačnost sumnjaju.

Davor Dragičević osporava legitimitet vlasti jer mu je sin ubijen, iako je policija sve pokušala predstaviti kao nesretni slučaj. Od tog trenutka on više nije imao sumnji u ispravnost i valjanost vlasti. Opozicija, koja sada sramežljivo otkazuje podršku legitimitetu vlasti, nije se odvažila prije četiri godine zalediti svoje mandate i ne pojaviti se u skupštinskim klupama. I sada su kolebljivo i nesigurno stali uz čovjeka koji im je, nažalost, svojom tragedijom morao objasniti zašto se uz ovu vlast više ne smije biti. Pa ni u skupštinskim klupama. Fotelju do fotelje. Čas po čas. Platu po platu. Ili zašto se tamo posebno ne smije biti. Režimski mediji i učaurena politička elita od početka su spočitavali grupi “Pravda za Davida” politički predznak, kao da je političko djelovanje viša rabota koje oni nisu dostojni. Propagandna matrica je bila nemilosrdna: elita se igrala osjećanjima opšteg narodnog morala, prema kojem je politika a priori prljava djelatnost, i još su predstavljali grupu zapadnom i/ili opozicionom političkom igračkom. Uporedo s tim, Davor Dragičević, otac ubijenog mladića, širio je krug svoje podrške na najpolitičkijem mogućem mjestu na koje svako ima jednako pravo. Na trgu. Tamo gdje svako može vidjeti i čuti ko ste i šta ste, i da li ste prljavi.

Povratak riječi

U čemu je fenomen banjalučkih protesta koji se nezaustavljivo šire? U povratku politike. Davor Dragičević je petog oktobra, osamnaest godina od dana kada su se ovi prostori riješili jednog tiranina, održao možda najbolji politički govor u našoj novijoj istoriji. Njegovu riječ slušalo je na desetine hiljada ljudi. Kada on napravi pauzu, na banjalučkom trgu bi zastrujala tišina. U čemu je tajna njegovog govora? U tome što je povratio smisao riječima. Svaka njegova riječ je izrečena sa pravom da se izrekne, i u svoj punoći svog smisla. Zbog toga on govori malo, kratko i odsječno. Njegove su riječi povratak autentičnosti do koje nas je, na njegovu i našu nesreću, dovela tragedija. Na trgu njegovog sina, koji je trg svih onih koji tamo žele i smiju doći, on je jasno naveo koje vrijednosti vladaju. Mir. Dostojanstvo. Ljubav. Snaga. Tolerancija. To su riječi, ili vrijednosti, kojima on obnavlja značenje. Svaka od njih ima svoje mjesto i svoj razlog navođenja. Sve one su izgubile svoj smisao u parolaškim govorima, ne samo političara već i umjetnika, intelektualaca, pisaca, i svih onih koji kod nas riječi koriste kao oruđe.

Mi i vi više nikad zajedno

Davor Dragičević je sedmicama prije izbora rekao da izbora neće biti. Zluradi komentatori koji ga nikad neće razumjeti tvrdili su da je sišao sa uma, ili da sprema nasilni čin kojim će obustaviti izborni proces. Nakon što su izbori prošli, i nakon što smo mogli uvidjeti kako kod nas izgleda brojanje glasova, ili „praznik demokratije“, svi su mogli shvatiti šta je mislio pod onim da izbora neće ni biti. U svom petooktobarskom govoru, ovaj konobar, kako sam sebe ponosno naziva, izrekao je nekoliko političkih i etičkih istina koji bi trebali biti aksiomi novog morala. Ako mislimo i želimo drugačije.

Prvo, on je povukao liniju između njih i nas. Linija je omeđena silinom njegovih riječi, i preliva se u prostor. Njegova najtačnija politička sentenca nevjerovatnog naboja glasi: „Mi i vi više nikad nećemo moći živjeti zajedno.“ Svakome je dato na izbor da se opredijeli kojoj će zamjenici pripadati. Ta podjela je bila i fizički vidljiva petog oktobra, jer one desetine hiljada ljudi sa trga ogradili su za njih bespotrebni policijski kordoni, postavljeni kao zaštita pristalica vladajućeg režima. Za one preko crte kordoni su očito bili potrebni.

Drugo, on je rekao ono što nijedan intelektualac i građanin kod nas ne govori dovoljno često i glasno: „Ko god bude došao na vlast, bićemo mu za vratom.“ Treće, on je upozorio sve koji bi da vladaju: „Ako hoćete biti na svojim mjestima, bićete sluge narodu.“ Pored toga, kao u svakom vrhunskom obraćanju, da bi nas nagnao na razmišljanje, stavio je znak pitanja tamo gdje su se usidrila opšta mjesta o kojima sve manje razmišljamo. Jedno od najzaštićenijih takvih opštih mjesta je međunarodna zajednica. Ali i njena uloga u nas. Njegova su pitanja jednostavna i upućena su im, kako zbirno, tako i individualno: čemu postojite i čemu si ovdje?

Njegove etičke istine su jednako precizne i u sebi nose životnu snagu. Davor govori o pravu na život, starijem od vjere, o zakonu koji će važiti isto za njega, njegovu kćerku, ali i za predsjednika i premijerku. On zaključuje da ništa više nije isto i nikad neće biti isto. Njegov trg je kao čistilište za sve okupljene, a posebno za političare kojima je pružio šansu da na trgu, najpolitičkijem mjestu od antike, dokažu da politika nije samo rabota prljavih i zlih. Tragedija ovog banjalučkog fenomena je u tome što ga je potakla tragedija. Govor Davora Dragičevića će se možda jednom čitati u istorijskim čitankama, pod uslovom da iza nas i ovih prostora ostane ikakva istorija. Do tada treba ga čitati, ili slušati, sada i ovdje. Svakom studentu, i svakom čovjeku, tu se krije lekcija iz etike koju neće čuti za katedrom.